HLK i ovim putem najoštrije osuđuje ovaj fizički napad, kao što osuđuje i bilo koji drugi oblik nasilja. Činjenice pokazuju da su liječnici u Republici Hrvatskoj sve češće žrtve nasilja, a njegov verbalni oblik je postao svakodnevicom i toliko raširen da ga više nitko niti ne zamijećuje. Dapače, poražavajuće je da ga mnogi drže i prihvatljivim načinom ponašanja prema liječnicima!  Činjenica da su tijekom 2014.godine zdravstvene ustanove prijavile 794 slučajeva verbalnog i 122 slučaja fizičkog nasilja odnosno neželjenih događaja prema osoblju, govori sama za sebe. Ovakvim i sličnim bezočnim nasrtajima na život i tijelo čovjeka nije ugrožena  samo žrtva, u ovom slučaju liječnik,  i pojedinac, već se takvim činom ozbiljno narušava  i sam zdravstveni sustav, načela liječničke djelatnosti i zdravstvene zaštite u cjelini, pri čemu se u konačnici i neminovno ugrožavaju životi i zdravlje pacijenata.

Posljedični rezultat svakog ovakvog nemilog incidenta je da jedno liječničko mjesto ostane na dulje vrijeme upražnjeno, a zdravstveni sustav u određenom segmentu ostaje bez liječnika -temeljnog, samostalnog i odgovornog nositelja zdravstvene djelatnosti koja je od posebnog interesa za Republiku Hrvatsku i koja osigurava zdravstvenu zaštitu svakom pojedincu i cjelokupnom pučanstvu u Republici Hrvatskoj. O posljedicama navedenog nije potrebno dalje raspravljati, one su potpuno razvidne i najvećem laiku.

HLK još jednom poziva sve državne i nadležne vlasti, tijela i institucije, kao i poslodavce, da primjereno zaštite liječnike kao i ostale zdravstvene radnike u obavljanju njihove profesionalne djelatnosti. Osim preventivnih mjera, nužno je i pooštravanje sankcija te je krajnje vrijeme da se napadi na liječnike  počnu tretirati kao napadi na službenu osobu, odnosno da se liječnike jednakopravno zaštiti kao i druge službene osobe. Komora stoga potiče i promjene Kaznenog zakona na način da se propišu teže posljedice u slučajevima kad je kazneno djelo počinjeno prema liječniku (u slučaju kaznenog djela tjelesne ozljede, teške tjelesne ozljede, osobito teške tjelesne ozljede, prisile, prijetnje, nametljivog ponašanja).

Također, značajnu ulogu u podizanju razine sigurnosti u zdravstvenim ustanovama nose i poslodavci, koji moraju biti sposobni  svojim djelatnicima osigurati sigurno radno okružje za rad i adekvatno obavljanje profesionalne zdravstvene djelatnosti, s ciljem očuvanja i osiguranja primjerenog pružanja i organizacije zdravstvene zaštite u cjelini. U ovom slučaju primjerice, ta uloga nije bila ispunjena. Dom zdravlja  Osijek nema sustav nadzora ulaska osoba u prostorije dežurne ambulante kao niti zaštitarsku službu, iako je riječ o radilištu koje je dislocirano u podrumske prostorije te je održavanje sigurnosti pacijenata i zdravstvenih djelatnika izrazito otežano odnosno onemogućeno.

U konačnici, sasvim je nesporno da se od nikog, pa ni od liječnika, ne može očekivati vječna uloga ne braneće žrtve,  te nitko ne može i ne smije uskratiti liječnicima pravo da na legalan i legitiman način štite svoja prava i interese.